PARTNER
Radno vrijeme INFO telefona 0800 42 00: Svaki radni dan: 09:00 – 13:00 sati, četvrkom od 15:00 - 18:00 sati, te u radno vrijeme Info centra.

0800/42-00

Pozivi mogući sa svih fiksnih i mobilnih telefona u Hrvatskoj

Smatrate li da je trgovac nepošteno postupio prema vama, savjetujemo da zaštitu svojih prava potražite na Sudu časti HGK

Obrazac podnošenja prijave možete vidjeti klikom na siku.

Veliki problem zaštite prava potrošača u Hrvatskoj je informiranost i educiranost potrošača kao oblik najefikasnija zaštita potrošačkih prava. Prema istraživanjima Društva potrošača Međimurja samo je 1767 potrošača učlanjeno u udruge za zaštitu potrošača, a na razini Međimurske županije 93 potrošača su članovi neke od udruga za zaštitu potrošača.

Kada potrošači zapadnu u probleme tada traže pomoć udruga iako nisu članovi, smatrajući kako su udruge državne agencije koje su im dužne pomoći u zaštiti njihovih potrošačkih prava jer „oni su potrošači“. To je potpuno krivo poimanje zaštite potrošačkih prava proizašlo iz politike zaštite potrošača koju provodi Ministarstvo gospodarstva, kao resorno za zaštitu potrošača. Ogleda se u tome da je deset godina Ministarstvo financiralo potrošačka savjetovališta s uvjetima da se mora davati besplatna savjetodavna pomoć. Stoga se kod potrošača nije stvorila navika da zapravo oni čine udruge, jer svima je jasno ako čovjek želi biti lovac mora se učlaniti u udrugu, ali nije im jasno da bi bilo puno više informirani i educirani da su članovi udruge potrošača.

Takvom politikom resornog ministarstva je udrugama smanjena mogućnost sufinanciranja, a kada se uzme u obzir i da je Zakonom o zaštiti potrošača udrugama potrošača zabranjeno primati donacije od trgovaca jasno je da se javno sektor (politika) direktno upleo u organizaciju i rad civilnog sektora, što je neprimjereno u demokratskim društvima.

Ako se uzme u obzir činjenica da Hrvatska nema Strategiju politike zaštite potrošača, jer postojeći Nacionalni program zaštite potrošača je samo jedan u nisu poteza omalovažavanja potrošača čiji sadržaj je na razini eseja prosječnog pučkoškolca, koji nema obvezujuće sadržaje za nikoga, a donosi se na tro godine što je kraće čak i od školskih kurikuluma.

Takvom hrvatskom politikom zaštite potrošača preko 10% potrošača u Hrvatskoj je dovedeno u stanje dužničkog ropstva i stenje pod teretom dugova. Iz takvog stanja razvio se poseban business u Hrvatskoj poznat kao „ovrhe“. Ovršnim zakonom je omogućeno da se dugu potrošača koji se po pokretanju instrumenta prisilne naplate višestruko povećava, te potrošač mora prvo plaćati „usluge“ posrednika (FINA, javni bilježnik, sud, kamata koja kontinuirano raste), pa tako jako teško dođe u poziciju da počne vraćati dug.

Iako hrvatski pozitivni zakoni omogućavaju da se aktivira instrument prekida mogućnosti tražbine, bilo kroz instrument zastare, bilo nemogućnost naplate duga tj. prekida ovrhe potrošači to ne znaju, te na taj način sufinanciraju birokratske institucije koje se sve više množe, naravno uz blagoslov Države.

Npr. Zakon o obveznim odnosima poznaje „zastaru“ na potraživanjima i potrošači su uglavnom čuli za to, ali ne znaju da zastara ne nastupa automatizmom, već da se dužnik na nju mora pozvati. Znači instrument zastare se može aktivirati tek na sudu i to jednostavnom izjavom „pozivam se na zastaru“ bez pojašnjenja. To neznanje koriste utjerivači dugova, pa vrlo zločesto navedu potrošača da napravi radnju koja predstavlja prekid ili odricanje od zastare. Nikada ne kažu potrošaču-dužniku da je njihov dug koji je utjerivač kupio cesijom za 10-30% stvarne vrijednosti u zastari, već ga nagovaraju kao pomažu mu da plati „koliko može i kada može“. Kako potrošač nije znao da se može pozvati na zastaru i napravio je neku sitnu uplatu, time je priznao cijeli dug, a koji zastara je tom uplatom prestala tj. eventualno počeo je ponovo teći zastarni rok.  

Utjerivači su tako u Hrvatskoj samo od banaka otkupili više od 31 milijardu kuna zadnjih godina. Prema podacima HNB-a, platili su ih tek od 20 do 30 posto cijene, tj. između šest i deset milijardi kuna. Ali banke su samo dio priče. Dugove su prodavali i telekomi, ali koliko i po kojoj cijeni - nikad nigdje nije objavljeno, jer se sve smatra poslovnom tajnom. Posao s otkupom i naplatom dugova je procvjetao u zadnjih nekoliko godina te ga u Hrvatskoj baš nitko od državnih institucija ne nadgleda. Ne zna se točno podrijetlo novca, nema pravila koja vrijede za banke kad ulaze na tržište, nema regulative koje vrijede za banke, osiguranja ili druge tvrtke koje prodaju bilo koje financijske proizvode. Kad jednom banke prodaju dugove, na što imaju zakonsko pravo, utjerivači dugova ulaze u veliku sivu zonu, u kojoj su se dosad izvrtjele milijarde.

Utjerivači su na tako otvorenom slobodnom lovu na potrošače-dužnike usavršili metode naplate nelegalnog potraživanja na način da su uspjeli probiti u baze podataka potrošača što je zabranjeno Zakonom o zaštiti osobnih podataka što nitko ne nadzire,  te tako dolaze do podataka o nasljednicima poslije smrti potrošača, te zovu nasljednike da plate dug.  Nasljednici se mogu odreći takvog „nasljedstva“, ali opet je tu  famozna „informiranost“, pa ih vješti utjerivač navede da plate „bar malo“ što uglavnom prolazi i time prihvaćaju dug i u konačnici moraju platiti cijeli dug s kamatama i troškovima.

Utjerivači u biti igraju lutriju. Oni ne znaju ništa o osobama koje duguju i ne biraju što će kupiti. Kupe cijeli paket. Pa onda je unutra recimo 100 ljudi od kojih od nekih neće naplatiti ništa, od nekih samo određeni postotak, a od nekih većinu duga. U svakom slučaju, baš zbog niske cijene otkupa, tvrtke zarađuju iako igraju lutriju i moraju prvo pronaći čovjeka, pa ga onda nagovoriti da nešto plati.

Da su potrošači u dugovima informirani i educirani, a to bi bili članstvom u udrugama za zaštitu potrošača, znali bi sve rupe i svoje mogućnosti da im se taj dug nikad ne može naplatiti. Nemaju nikakve imovine, službeno nemaju nikakvih primanja ili  da će ovrha obustaviti ako je postala nemoguća ili se iz drugih razloga ne može provesti, te da se postupak ovrhe smatra dovršenim pravomoćnošću odluke o obustavi ovrhe. Iako se odluka o obustavi mora donositi po službenoj dužnosti kada se steknu propisani uvjeti to se ne čini pa potrošač mora sam zatražiti rješenje o obustavi ovrhe.

MICP (Ž.T.)

0:00
0:00
T-com prigovori
e-mail: prigovori@t.ht.hr
Kada nepravda postane zakon, otpor je obaveza potrošača!  Samo informirani potrošač je zaštićen potrošač!  Nikada nemojte sumnjati u činjenicu da mala skupina promišljenih i zabrinutih građana može promijeniti svijet. Uistinu, dosad su ga jedino oni i mijenjali (Margaret Mead)  Dobra zaštita potrošača nije samo u zakonodavstvu, ona može postići pravdu, stvoriti poštenije društvo i čak spašavati živote. (Helen McCallum)