0800/42-00

Stav Društva "VUKANOVČAR" je NE!

Doduše za to će se uporni potrošači morati izboriti na sudu ili zajednički preko Društva "VUKANOVČAR".

Obrazloženje:

Prema odredbama Odluke o organizaciji i načinu naplate parkiranja na području lokalnih samouprava (dalje u tekstu: Odluka), proizlazi da korisnik parkirališnog mjesta u trenutku parkiranja vozila, dakle konkludentnim činom, pristupa ugovoru o korištenju parkirališnog mjesta, dok cijena i trajanje korištenja navedene usluge ovise o tome da li je korisnik usluge u trenutku parkiranja istaknuo valjanu kartu ili pak primio SMS potvrdu za plaćeno parkiranje, iz čega dalje proizlazi da neplaćanjem jednosatne ili višesatne karte, odnosno izričitim neizjašnjavanjem - šutnjom o trajanju korištenja usluge iskazuje namjeru da koristi uslugu u dnevnom trajanju i da plati cijenu usluge u navedenom trajanju. Dakle, korisnik usluge parkiranja plaća unaprijed cijenu dnevnog parkiranja vozila neovisno o vremenskom razdoblju u kojem koristi uslugu, pa time cijena pružene usluge zapravo ovisi o načinu plaćanja usluge, a ne o korištenju same usluge. Iz navedenog jasno proizlazi da obveza plaćanja dnevne parkirne karte proizlazi iz same činjenice da korisnik nije platio satnu kartu pružene usluge, a ne iz činjenice da je iskazao namjeru i da koristi uslugu u dnevnom trajanju.

Međutim Zakonom o obveznim odnosima (dalje u tekstu: ZOO) je određeno da nema učinak odredba u ponudi da će se šutnja ponuđenika ili neko drugo njegovo propuštanje (na primjer ako ne odbije ponudu u određenom roku ili ako poslanu stvar o kojoj mu se nudi ugovor ne vrati u određenom roku i sl.) smatrati prihvatom.

Također je ZOO propisano da su ništetne odredba općih uvjeta koje, suprotno načelu savjesnosti i poštenja., prouzroče očiglednu neravnopravnost u pravima i obvezama strana na štetu suugovaratelja sastavljača ili ugrožavaju postizanje svrhe sklopljenog ugovora, čak i ako su opći uvjeti koji ih sadrže odobreni od nadležnog tijela.

Potrošač, korisnik usluge konkludentom radnjom i to parkiranjem vozila na parkirnom mjestu nesporno iskazuje volju da koristi usluge parkiranja, no navedenom radnjom ne iskazuje izričitu namjeru u pogledu trajanja korištenja usluge, niti pristanak na ponudu tužitelja da koristi uslugu u dnevnom trajanju, pa navedena odredba općih uvjeta u spornoj Odluci nema učinak.

Nadalje, životno je i općepoznato da se usluga parkiranja vozila na javnoj površini po svojoj prirodi i svrsi u pravilu ne koristi u dužem trajanju od nekoliko sati, te da je parkiranje na javnoj površini u trajanju cijelog dana iznimno, dok je predmetnom Odlukom uređeno upravo suprotno, te je parkiranje u trajanju cijelog dana uređeno kao pravilo, a satno parkiranje kao iznimka.

Poznato je da je prije donošenja sporne Odluke bilo predviđeno samo satno parkiranje, te da se u slučaju duljeg parkiranja uz neplaćanje parkirne karte plaćala ugovorna kazna u unaprijed utvrđenom iznosu i to na isti način na koji se sada naplaćuje dnevna karta. Organizacija „ROZP“ smatra razvidnim da je prava namjera pri donošenju općih uvjeta koji su sastavni dio predmetne Odluke bila upravo da se sankcionira činjenica da je korisnik usluge propustio platiti cijenu usluge, a ne da se uvede redovno korištenje javnih parkirališta u trajanju cijelog dana.

Osim navedenog, očigledno je da je suprotno načelu savjesnosti i poštenja, te načelu jednakosti činidbi, tvrditi da činjenica neplaćanja sata korištenja usluge parkiranja predstavlja pristanak da se plati cijena parkiranja u trajanju od 24 sata.

Naime, korisnik usluge parkiranja samim činom parkiranja je iskazao volju da koristi navedenu uslugu, dok okolnost da nije platio minimalni iznos korištenja usluge daje pravo davatelju usluge da potražuje isplatu cijene usluge za vrijeme za koje je usluga korištena, pa i zatezne kamate koje bi korisnik zbog kašnjenja bio u obvezi platiti, no nikako ne daje pravo davatelju usluge da zbog neplaćanja cijene usluge potražuje unaprijed određeni iznos neovisno o pruženoj usluzi.

Slijedom navedenog, Društvo "VUKANOVČAR" smatra, da Odluka, opći uvjeti i naplaćivanje dnevne parkirne karte nemaju uporište u hrvatskim pozitivnim zakonima, te da od strane donositelja takve Odluke i trgovačkog subjekta (koncesionara) koji naplaćuje parkiranje, naplaćivanje iste predstavlja protupravno stjecanje imovinske koristi.

Ima i pozitivnih primjera, a to su uglavnom parkirališta trgovačkih centara, na kojima se plaća stvarna usluga i nema „kazne“ – dnevne parkirne karte.

Promišljanja i stavove temeljimo na hrvatskoj sudskog praksi, da je dnevna parkirna karta suprotna načelu savjesnosti i poštenja, te načelu jednakosti činidbi, što sankcionira Zakon o obveznim odnosima.